Sorry, no posts matched your criteria.
Image Alt
 •  • Kolumnisti

S velikim nestrpljenjem dočekala sam nastavak kultne serije iz devedesetih Sex and the City, And Just Like That, kako se sada zove.  Nestrpljenje je preblaga riječ jer to nije bila serija, to je bio formativni koncept drugarstva, ljubavi, mode, otvaranja diskusija o braku, ljubavi, seksu, slobodi, libidu… Seks and the city je bila neka vrsta televizijskog Selingera ili Hessea, Ekatarine Velike ili Pixisa za sve nas koji smo bili mladi kasnih devedesetih i početku novog miljenijuma. Kult je preotrcana riječ. Zapravo ta serija bila je neki imaginarni vodič kroz veze i odnose sa scenarijom koji je uveliko nadmašio knjigu Candance Bushnell

Polugodište se polako približava kraju i fitilj  naše djece dogorijeva kao u svijeći koja nam je svijetlila čitavu noć. Čitavu dugu noć dvogodišnje online nastave u kojoj smo se borili, snalazili, obučavali, podučavali, opstajali. Djeca su nam postajala izblijedjeli zombiji ispred ekrana (ako su ih imali) željna društva, razgovora, kontakta. Posebno je teško djeci koja su zakoračila u pubertet u pandemiji. Preskočili su vraćanje kući s drugarima, igre pred haustorom, vožnju biciklom i rolama i nekako usred te mračne noći upali na koncerte, u kafiće, u poderane hlače i martinke. Naravno da nema mjesta patetici jer mi, njihovi roditelji smo

Danas je Dan ljudskih prava! 10.12.1948 godine, svijet koji je zanijemio pred zločinima Holokausta u palati Šarlot u Parizu na konferenciji Generalne skupštine Ujedinjenih naroda usvojio je konvenciju koja je čovječanstvu trebala da garantuje jedinstvenu zaštitu pojedinca i njegovih osnovnih prava. No, pravo i pravda su dvije posvađane sestre i od te 1948. godine taj veliki svijet nije postao sigurnije mjesto za pojedinca. Konvencija o ljudskim pravima postala je najčešće hamer papir oslikanih dječjih radova čije tuge i košmari, skriveni najčešće u četiri zida, zapravo nisu ničija briga. Jer šuti nije tvoje dijete u pitanju, šta se ti u sve

Do četrdesete godine bila sam potpuno zdrava. Jedini ljekari (iako se u sitcomima se često s njima šale govoreći da su stomatološki fakultet upisali jer nisu mogli medicinski), kojima sam išla redovno bili su zubari. I jedina tegoba koju sam posljednjih godina imala bila je upravo stomatološke prirode, jer mi je jedan naš ugledni sarajevski oralni hirurg prilikom operacije sedmice i osmice oštetio nerv, moguće i trajno pa mi trni dio vilice. I to je bila moja jedina zdravstvena poteškoća. Imam prijateljicu koja je deset godina starija od mene i ona se čudila kako sam ja uvijek zdrava, puna energije, kako

O hraniteljstvu sam pisala mnogo puta, javno govorila još češće i pripremajući ovu kolumnu pitala sam se šta još mogu da kažem a da već nisam milion puta rekla. Hraniteljstvo je jedan od rijetkih međuljudskih odnosa u koji ja duboko vjerujem, toliko duboko da sam već postala pomalo netaktično agresivna u uvjeravanju bliskih prijatelja da postanu hraniteljska porodica pa možda malo i pasivno agresivna prema publici/čitaocima/gledaocima što mi nikako nije bila namjera. Nikada. Osim da pokušam da prenesem osobni doživljaj smisla kroz čin staranja o djetetu koje je izgubilo zagrljaj, a samim tim i vjeru da ga zaslužuje, te da