Sorry, no posts matched your criteria.

Sex (and the City) nakon pedesete!

S velikim nestrpljenjem dočekala sam nastavak kultne serije iz devedesetih Sex and the City, And Just Like That, kako se sada zove.  Nestrpljenje je preblaga riječ jer to nije bila serija, to je bio formativni koncept drugarstva, ljubavi, mode, otvaranja diskusija o braku, ljubavi, seksu, slobodi, libidu… Seks and the city je bila neka vrsta televizijskog Selingera ili Hessea, Ekatarine Velike ili Pixisa za sve nas koji smo bili mladi kasnih devedesetih i početku novog miljenijuma.

Kult je preotrcana riječ. Zapravo ta serija bila je neki imaginarni vodič kroz veze i odnose sa scenarijom koji je uveliko nadmašio knjigu Candance Bushnell po kojoj je nastao posebno s plotom koji je vođen u svakoj epizodi briljantnom narativnom linijom glavnog karaktera kolumnistice Carrie Bradshow što je  preteča danas vrlo popularnih formi kao što su vlog, podcast ili live. Moram priznati da mi je Carrie koja umotana u dekicu piše dok  New York uz sirene tone u san ili svitanje i trenutna inspiracija kad su kolumne već tako behind the times  forma i njoj dugujem što uspijem iscijediti od dana satak ili dva nakon ponoći da napišem kolumnu koju čitate.

U vrijeme kada je serija izašla koncept gledanja serije je bio poslastica! Da, ja pamtim vrijeme kada se serija (serije) prikazivala jednom sedmično i kada se taj dan čekao te se ostajalo kući uz specijalni štimung kokica, vina, svijeća i kojih sve ne hedonističkih “imamvišakvremena“  drangulija bezbrižnih dvadesetih.

2001., prije strašnih dvadeset i jednu godinu, prvi put sam posjetila NY i prije svih drugih znamenitosti tog pupka planete prvo sam obišla Carrine stepenice, te mi je spoznaja na tim stepenicama o tome kako se u tom gradu osjećaš u svakoj nanominuti živom i prisutnom, kako nikad nemaš dovoljno para, ali sve oko tebe je bogato i ludo postala light motiv čitavog koncepta budućnosti.

U  dvadesetim njih četiri su mi nekako bile prestare za probleme koje smo dijelile one i ja. Pitala sam se kako frajeri mogu biti tako važni u poznim tridesetim jednako kao meni, nama, u dvadesetim. Tridesete koje graniče s četdesetim zvonile su mi jako ozbiljno ali to je valjda taj problem našeg preranog odrastanja pa i starenja. Valjda zbog toga nisam sebi dopuštala da odrastem ni kada sam postala potrebnom više drugima i manje dovoljnom sebi, kada sam dobila djecu, dojila djecu, borila se sa temperaturama i proljevima na svakom, ali baš svakom putovanju ili svaki put na derneku provodila više vremena u toaletu pozivajući kuću da čujem da li je dijete zaspalo, ali nisam odustajala od karijere, vježbanja, izlazaka, putovanja, školovanja, radionica jer nikako nisam dopuštala da, kako reče April iz sjajnog romana/filma Put oslobođenja, pristanem da imati djeci znači prestati živjeti. U tom periodu sam izgubila tu identifikaciju s karakterima jer prosto nisam mogla povjerovati iz Sarajeva, okovanog smogom i Pedijatrije koju sam posjećivala svako malo, da ti se Pariz ne dopada jer si zaboga usamljena i pukla ti je draga ogrlica u luksuznom hotelu i haljini koja je koštala kao mojih deset plata, jer tvoj dečko, genijalni, za mene najveći frajer serije Baryshnikov u ulozi poznatog savremenog umjetnika izlaže svoje svjetlosne instalacije i nema baš vremena da te voda po Parizu. Tu je nekako nastala diskrepanca sa mojom mladalačkom ljubavlju prema likovima serije pa  sam možda bila i preteča kanadske bankarke koja je nedavno u blogu izračunala kako  Carrie zarađuje oko 4.500 $ a troši oko 11.000 $, te mi je sve to postalo malo fake. U tom periodu su nastali i filmovi koji su po mom mišljenju pomalo nategnuti, preglazirani pa i jeftini.

Početi seriju sa smrću najveće ljubavi glavnog lika je genijalno hrabro. Ta smrt nije samo oslobađanje Carrie već i smrt machoisma, frajera koji ostavljaju žene na vjenčanju ili ih „vozaju“ sedam sezona s devizom volim te, ali ne bih da se vežem.A to je i smrt lika kojeg tumači glumac čije se ime veže za uznemiravanje i teror nad ženama. Mrš u devedesete jer danas za takve nema prolaza

Petnaest godina kasnije serija se vraća s novom scenarističim autorstvom pa i za moj najdraži lik Samanthe Jones, osakaćenom glumačkom podjelom. U tih 15 godina (možda manje, jer se posljednji film završava s rođenjem Charlottine kćerke Rose koja sada ima 12 godina) svijet se zastrašujuće promijenio. Digitalizacija života, novi mediji, pitanje postojanja u viralnom i stvarnom u korist viralnog, ekonomske krize, migracije, ratovi, pandemija…TV industrija se promijenila također. Pobjedila je film i kino, a serije su postale uvijek dostupne na platformama poput Netflixa i ostalih kratica koje su utrnule radoznalost i predviđanje sinopsisa sljedećeg nastavka kao kreativnog procesa gledaoca. Sve je na “izvol'te“ i sve je odmah. Promjenili su se i scenariji jer je i pažnja gledaoca izmijenjena. Priče počinju centralnim događajem, kritičnom tačkom koja gruhne kao meteor u prvih sedam minuta prve epizode. Karakterizacije su mnogo slojevitije. Naprimjer, hladna britanska krimi serija The Fall uvodi glavni lik, čuvenu detektivku Stellu Gibson (tumači je izvrsna Gillian Anderson) koja će mentalno isfaširati serijskog ubojicu, kako čisti kupatilo dok taj patološki ubica se uvodi u priču dok pravi sendviče svojim klinicima (što mislim da je fenomenalno i seriju toplo preporučujem). Tema ženskih prijateljstva je sjajno obrađena u nekoliko serija od kojih su na mene utisak ostavile Workin’ Moms ( inteligentan humor bez premca) i On the verge koja je s hrabrošću izložila ženske likove u četrdesetim i pedesetim koje ne rade nikakve fancy poslove te je urađena s jednom lijepom  dozom evropskog  utjecaja (obraćanje i izlaganje dubine čovječanstva s lakoćom i gracioznošću), koji suprotstavljen  površnom krajoliku Zapadne obale  osvježava i zabavalja. I mnoge druge…, tako da smo svi s malo skepticizma dočekali And Just Like That pitajući se šta sada imaju njih tri još da kažu.

I onda prva epizoda,paf…, serija je potpuno u WOKE kulturi i poziva na budnost, osvještenost, preispitivanje. Jedan od novih  likova je Che, nebinarni, queer stand-up komičar, koji zajedno vodi podcast s Carrie Bradshaw i Jackie Nee, te već u prvoj epizodi potiče Carrie da se više otvori i izađe iz svoje zone udobnosti što je svojevrsni poziv svima nama koji smo gledali seriju devedesetih. Devedesete su gotove i ‘ajmo prigrliti nove koncepte slobode napuštajući tradicionalne postavke svijeta, porodice, ljubavi i seksa. Miranda je dala otkaz na pragu šezdesete i upisala master studij gdje joj je profesorica 20 godina mlađa Afroamerikanka naspram koje se ona pokušava postaviti iz svepristutne white saviorism pozicije a saviorism je pošast današnjice, najčešće iz udobnosti i konformizma i samo na tastaturi bez stvarnog djelovanja. Miranda ima problem i s alkoholom što je još jedan postpandemijski recidiv kao i antidepresivi, a o čemu se ne govori, jer prosto za to nema vremena i nije popularno. U petoj epizodi Miranda otkriva novu dimenziju seksualnosti sa ženom kao i sada već legalnu travu. Charlottina kći Rose prolazi fazu upitnog rodnog identiteta dok je njena usvojena kćerka muzički prodigy kid,  i dok traje njen briljantni koncert paralelno se dešava najveći događaj serije. Umire “Mr. Big“ (na kućnom biciklu firme čije su dionice vrtoglavo pale nakon toga)! Početi seriju sa smrću najveće ljubavi glavnog lika je genijalno hrabro. Ta smrt nije samo oslobađanje Carrie već i smrt machoisma, frajera koji ostavljaju žene na vjenčanju ili ih „vozaju“ sedam sezona s devizom volim te, ali ne bih da se vežem.A to je i smrt lika kojeg tumači glumac čije se ime veže za uznemiravanje i teror nad ženama. ‘ajd mrš u devedesete jer danas za takve nema prolaza.

Na pragu pedesetih jasno ti je da je  Zvijer(ka)  lijepa samo na distanci ili u kavezu, da je majčinstvo i porodica, ma u kakvom obliku, kojoj je težila u dvadesetim dosadna Charlotta ogromno životno herojstvo, da su prijatelji neprocjenjivo važni, da libido radi na osobnost, te da su suštinske promjene na sebi moguće jer si tek na pola života

Daleko od NY i opet jednako blizu, jer su novi mediji svijet strpali u displej, prošla sam i prolazim susrete sa ne binarnim, queer mladim ljudima, sve više djece i mladih oslovljavam s oni i divim se njihovoj hrabrosti da to od mene traže, mislim da će i moja mlađa kćerka prolaziti sličnu priču kao Rose i spremna sam da je podržim pa kad bi to značilo i da glave skidam, na masteru mi je skripte posuđivala moja bivša učenica  iz SOS Herman Gmeiner društvenog centra, a na doktoratu teško da mogu sresti profesoricu stariju od mene, a sve imaju nevjerovatne akademske karijere. Trenutno upoznajem i volim jednu djevojčicu bez roditeljskog staranja koja je, tvrdim odgovorno kao osoba koja radi s djecom duže vremena, genijalac, te ako ne izostane podrška briljirat će poput male Lily. I da, očajno se teško nosim s novim svjetovima na Instagramu, a posebno Tik Toku  poput Carrie, a moja starija kći se osipa jer sam past tense i dosadna.

Zbog svega ovoga, a posebno što sam pandemiju preživjela zahvaljujući grupi od šest žena na viberu pomalo slatkastog naziva Cure (jer je najmlađoj 40, ove godine) u kojoj smo se bodrile, šalile, prepirale, suočavale  s bolestima i smrtima najdražih, nikada se nisam više identificirala sa Seks and City, sada And Just Like That svijetom shvaćajući, konačno, da potpetice, moda, NY, ljubavi…,sve to je manje bitno u odnosu na to da je u svakom trenutku neko just like that tu za tebe. Ili nije. Nestane kao Samantha iz tvog života. Ali i to je život. I to prihvatiš i Just Like That nastaviš dalje. Na potpeticama ili bez njih. To je zapravo seksi nakon pedesete (kod nas nakon četrdesete, jer mi malo trčimo ispred), to što se naučiš voljeti sa svim što si ostvario i što nisi, što si imao i imaš i što nemaš, i kad te boli briga šta ljudi misle, ili ne misle o tebi, i sa svima onima koji su trenutno zasluženo tu. Voliš svoj život, jer voliš sebe i ne bi ga mijenjao za dvadesete nikada.

Jer dvadesete su pune kompromisa i strahova, potrebe za dopadanjem. Pune su iluzija pa pomalo i površnosti. Na pragu pedesetih jasno ti je da je  Zvijer(ka)  lijepa samo na distanci ili u kavezu, da je majčinstvo i porodica, ma u kakvom obliku, kojoj je težila u dvadesetim dosadna Charlotta ogromno životno herojstvo, da su prijatelji neprocjenjivo važni, da libido radi na osobnost, te da su suštinske promjene na sebi moguće jer si tek na pola života

NAPIŠI KOMENTAR

20 − 11 =