Sorry, no posts matched your criteria.
Image Alt
 • ŽIVOT&MOĆ  • Aktuelno  • Sva mrtva bh. djeca i sva naša besramlja

Sva mrtva bh. djeca i sva naša besramlja

Kada je ove sedmice objavljena vijest da je dvoipogodišnja djevojčica iz Kaknja Džena Gadžun zapala u duboku komu, jer se u njenom slučaju zakomplicirao, kako pojašnjavaju, rutinski operativni zahvat na očnom kapku, obavljen u operacionoj sali privatne stomatološke ordinacije u Sarajevu, prvo što mi je palo napamet bilo je: da li je postojala i najmanja mogućnost, da se nekim čudom izbjegne ili prolongira još prvi operativni zahvat djeteta? Je li se s njim moglo sačekati? Dok organizam dovoljno osnaži. Ili ipak ne? Sve su ovo laička pitanja (nikako stručna) koja čovjek postavi kada silno želi da se ovako velika tragedija, koja nema riječi kojima bi se opisala, nikada i nikome nije desila.

Međutim…

Džena je podsjećamo, rođena sa spuštenim kapkom, te joj je prije godinu urađena operacija u Kantonalnoj bolnici Zenica, tokom koje joj je ugrađena plastika koja je trebala pomoći korekciju kapka. Operaciju je radila doktorica Nina Jovanović. Godinu nakon operacije, prema svjedočenju Dženinih roditelja, došlo je do infekcije i doktorica je, ispričali su, kazala da se plastika mora izvaditi te pristupiti drugoj metodi liječenja.

I kako bi bilo najlogičnije postupiti u takvoj situaciji? Korektivni operativni zahvat po hitnom postupku uraditi na istom mjestu gdje je urađen i prvi. U Kantonalnoj bolnici Zenica. Međutim, doktorica je roditeljima kazala da je u Kantonalnoj bolnici Zenica duga lista čekanja i da je mnogo djece na redu prije malene Džene!!!??

Roditelji, kao što bi i svaki drugi u takvoj beznadežnoj situaciji, pokušavaju naći drugu soluciju, a druga je, operativni zahvat u privatnoj klinici. Naravno, za takav postupak ljekari imaju sve vrijeme ovog svijeta, samo je potrebno na sto staviti oko 2000 KM.

Roditelju ništa nije skupo, kada je zdravlje djeteta u pitanju. Našle su se i ove pare, djevojčica je, kažu, roditelji prema svim nalazima koji su joj izvađeni, zdrava ušla u operacionu salu. Pokušavam zamisliti te zadnje svjesne minute malene Džene. Možda je Džena, preslatka curica sa kikicama kao kod Pipi, veselo mahnula svojim ručicama majci, kada ju je ostavljala u sali, možda je radoznalo tim svojim okicama boje kestena gledala u ljude oko sebe, ne znajući da će joj za koji trenutak na usta staviti masku, i otpratiti je u vječni san.

Sjećam se priča naših starih, koje sam kao dijete upijala, milicija (tako se zvala policija) bila je Bog i batina, učitelj neko ko te uči i koga se sluša. A doktor, e, doktor je bio svetac. I više od sveca. Čast se njegova podrazumijevala. On u glavama običnog svijeta nje bio od obične krvi i mesa, već mesija na zemlji, koji spašava živote. Doktor je bio uvaženi član društva,elita. Niko nije bio kao doktor. Samo još Tito. Kad mu se ulazi u ordinaciju, ne pitaš ništa, već si sretan kad ti se obrati i kaže dijagnozu. Poslije prepričavaš kako je fin, kulturan, i posvećen pacijentima.

I danas je od tog kulta šutnje i slušanja nešto ostalo.Tako jedne prilike uhvatim svoju mater (vodila sam je na pregled pa svojim očima vidjela), kako joj je neugodno bilo postaviti više od tri pitanja doktoru, pa sam to morala raditi ja. Nije to ni strah, to je zaostavština jedne starinske filozofije poštovanja titule, koja je nekada bila puna znanja, i tog bijelog mantila kojeg nije mogao nositi svako.

U Dženinom slučaju zakazao je zdravstveni sistem. Dženina tragična sudbina otvorila je pandorinu kutiju svih naših neprofesionalizama i besramlja. Pokazala je sve bogove ovog postratnog, u ekonomski i moralno duboko osiromašenom bh. društvu. Društvu koje se zahvaljuje što je doktor bio ljubazan, društvu koje nosi koverte da bi preko reda bio pregledan, i bolje tretiran po bolničkim sobama.Društvu koje…

Sjećate li se Berine Hamidović, djevojčice bez jedinstvenog matičnog broja (JMBG) koja je umrla na Institutu za dijete i majku u Beogradu 2013.godine, nakon 27 dana liječenja? I Berininu sudbinu su zapečatili bh. bogovi, samo ovoga puta obučeni u skupo skrojena birokratska odijela.

Kada se Berinina majka obraćala institucijama s molbom da se njenom djetetu izdaju potrebne putne isprave, jer život djevojčice visi o koncu (rođena prijevremeno s dijagnosticiranom anomalijom jednjaka), jedino što je mogla čuti bilo je: „Mi tu ne možemo ništa. Nismo ovlašteni. Znate, zakon je takav.“ Onima koji trebaju donositi zakone u ovoj zemlji, olakšati u administrativnom smislu život ljudi u ovoj zemlji, napamet nije padalo da rade svoj posao. Barem ne na vrijeme.

Berinini roditelji, iako su pokušavali, nisu uspjeli dobiti putne isprave za djevojčicu. Granicu su prešli ilegalno. Kada je Berina umrla imala je tri mjeseca.

Njena majka rastrganog srca nastavila je život, birokrate svoj, u skupim limuzinama, i još isplativijim skupštinskim klupama, i kancelarijama raznih ministarstava.

Sjećate li se malene Nadin, koju su na KCUS odbili terapijski liječiti, zato jer je njen otac Denis Smajlović, gasnim pištoljem prijetio doktoru na KCUS zahtijevajući izmještanje djeteta na liječenje u inozemstvo. Opet su na scenu stupili mali bogovi duboko ekonomski i moralno osiromašenog postratnog bh. društva. Nadin je na kraju izmještena u Tursku. Na sreću, djevojčica se uspješno oporavlja.

Sjećate li se malenog, četverogodišnjeg dječaka Smaje Ćesira kojeg su kako se navodi u optužnici, u dobi kada je trebao biti okružen ljubavlju svoje porodice i igračkama, svirepo zlostavljali majka, očuh i drugi članovi porodice, nanoseći mu fizičku i psihičku bol i patnju samo zato što su smatrali da liči na biološkog oca? Dječaka su držali zatvorenog u kući i rijetko mu dopuštali da izlazi, tjerali su ga da sjedi pod stolom ili spava, udarali šakama i nogama po cijelom tijelu i glavi, nanosili mu povrede tvrdim i oštrim predmetima kao što su makaze, kaiš, oklagija, vruć vosak…Od silnih udaraca očuha, tog kobnog dana, nakon čega ga je i majka kaišem udarila po glavi, izgubio je svijest. Njegovo krhko tijelo nije moglo izdržati. Ubrzo je umro. Imao je samo četiri godine.

U Smajinom slučaju zakazali su svi. Porodica, komšije koje su znale šta se dešava a šutjele, socijalni rad koji nije zaštitio nesretno dijete. Zakazao je sistem.

Sjećate li se šestogodišnjeg dječaka kojeg su godinama kao roba u neuslovnoj prostoriji držali zaključanog otac i maćeha u Vosokom?

Od 2017.godine do 2021.godine? NN lice je tek u septembru ove godine prijavilo slučaj zlostavljanja nesretnog djeteta, kojem su komšije kroz rešetke, kad bi otac i maćeha bili odsutni, znale ubaciti malo hrane. Dječak je bio u sobi koja je bila dodatno osigurana metalnim lancem, gdje nije mogao obavljati ni fiziološke potrebe, osim u tutu, koju nije imao gdje istresti. A, kako bi spriječio komšije da djetetu krišom ubacuju po komad hrane, otac je zakovao prozor. Pune četiri godine, na očigled svih, dijete je u 21.vijeku živjelo kao rob.

Sjećate li se fotografija djece zavezane za radijatore i krevete u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću kraj Sarajeva?

Svi navedeni slučajevi navode na pitanje: Zar jedno dijete treba umrijeti da bi sistemi, (zdravstveni, socijalni i svaki drugi), odnosno ljudi koji ih čine, u ovoj zemlji odgovorno radili svoj posao? Zar jedno dijete treba umrijeti da bi se jedan operativni zahvat, ma koliko on bio rutinski, obavio u potpuno sigurnim uslovima. Zar jedno dijete treba umrijeti da bi država uredila sistem u kojem nijedan pojedinac, pa ma koliki doktor bio ne  smije reći roditeljima da se dijete ne može, u pogledu zdravstvene skrbi, osloniti na bolnicu, onda kada je i najviše treba? Zar jedno dijete treba umrijeti da bi država sa svim svojim sistemima štitila najranjivije kategorije ovog društva, a to sigurno jesu djeca? Zašto je sistem bahat, nonšalantan, bešćutan i prema onima koje najviše treba da štiti?

Malena Džena je zauvijek sklopila svoje okice. Obdukcijom će se utvrditi šta je uzrokovalo smrt nevinog djeteta.

Piše: Amela Keserović Polić

NAPIŠI KOMENTAR

eighteen + 13 =