Sorry, no posts matched your criteria.

Aida Redžepagić: Kada god je moguće kupujem rinfuzno, trudim se ne upotrebljavati jednokratnu plastiku

Proteklih dana imali ste priliku u domaćem medijskom prostoru ponešto čuti o „Plastičnoj operaciji“. Ne, nije riječ o korekcijama nosa, usana niti bilo kojih drugih tjelesnih atributa, već je riječ o ekološkom projektu koji za cilj ima u nama probuditi i graditi svijest o potrebi smanjenja korištenja plastike kad god je to moguće, te plemenitijeg odnosa prema prirodi, okruženju u kojem živimo. Ideju je osmislila i uz podršku Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP BiH), realizirala fotografkinja Aida Redžepagić. Na projektu je kao saradnike okupila sjajne i ekološki osvještene profesionalace; Armina Ćosića (dizajner), Ines Selimović (scenografija), Haris Jusović (slogan) i Marijanu Kandić (model kampanje).

Kada sam došla do procesa realizacije, počela sam se raspitivati gdje u okolici Sarajeva ima divlja deponija na kojoj bih mogla fotografisati jednu od fotografija. Ostala sam zapanjena informacijama koje sam dobila i fotografijama koje su mi ljudi slali iz njihovih naselja.
Sam centar grada je u mnogim dijelovima zatrpan smećem, ali šta nas tek čeka kada se odmaknemo od centra je još strašnije

Statistike su neumoljive; na globalnom nivou na kvadratnoj milji pluta 46.000 komada plastike, što dovodi do stradanja vodenog svijeta, 8 milijardi kilograma plastike svake godine dođe u okeane, plastika uđe u mora iz 192 zemlje koje imaju obalu, kada se predmeti kao što su plastične vrećice raspadnu, odmah upiju i otpuste toksine koji zagađuju tlo i vodu.

Irska je zemlja dobrog primjera kako rješavati ovaj problem, barem u nekim njegovim segmentima. Korištenje plastičnih vrećica smanjila je za 90% nakon što je povećala porez na njih za 37 centi.

Jednokratna plastika ima kratak rok upotrebe, ponekad tek nekoliko sekundi od trenutka kada je upotrijebimo, do trenutka kada završi u smeću. Plastičnu vrećicu, pribor za jelo i slamke prosječno koristimo 12 minuta, a ostavljamo ih budućim generacijama i planeti narednih 400 do 1.000 godina

“Dugi niz godina se trudim promijeniti svoje životne navike i živjeti ekološki prihvatljivije, kupovati manje odjeće, manje plastike, stvari koristiti mnogo duže i ne mijenjati ih novima ako za to ne postoji prijeka potreba. Iz toga je proizašla želja da i drugima skrenema pažnju na količinu smeća koje u posljednjih nekoliko decenija pravimo.
Neuporedivo je kako su ljudi živjeli samo prije 50 godina i sada. Sada nam je nezamisliv život bez jednokratne plastike, bez kesa, slamki, raznih kutija i pakovanja koja bacamo čim ih upotrijebimo. Odjeću kupujemo sedmično-nekada je to bilo samo po potrebi i odjeća je bila dugotrajnija i kvalitetnija pa se prosljeđivala na više osoba. Sada u jednoj godini proizvedemo 300 miliona tona plastike godišnje. To je skoro jednako težini ukupne ljudske populacije! Ako nastavimo ovim tempom, zatrpat ćemo se do 2050 godine. Kao modna fotografkinja, željela sam kreirati seriju fotografija koja će biti vizualno lijepa i upravo kao takva privući pozornost na temu koja je jako važna za sve nas – kaže nam Aida na početku razgovora.

Koliko će trajati kampanja „Plastična operacija“?

Jedan mjesec i moći ćete je vidjeti na bilbordima u Sarajevu, Bijeljini, Prijedoru, Kaknju, Doboju i Mostaru.

Naša zemlja nije svijetli primjer kad je riječ o ekološkoj osvještenosti čak i u onom elementarnom dijelu lične kulture, zbog čega kod nas nisu rijetke situacije u kojima iza sebe ostavljamo otpad na izletima, bacamo smeće pored korita naših prelijepih rijeka, ili još poraznije smeće bacamo s prozora solitera ili tokom vožnje iz automobila. Radeći na projektu i Vaša saznanja u vezi odnosa prema ekologiji u našoj zemlji su ozbiljnija; kakvu ste situaciju imali priliku vidjeti na terenu?

Navela bih samo jedan primjer. Kada sam došla do procesa realizacije, počela sam se raspitivati gdje u okolici Sarajeva ima divlja deponija na kojoj bih mogla fotografisati jednu od fotografija. Ostala sam zapanjena informacijama koje sam dobila i fotografijama koje su mi ljudi slali iz njihovih naselja.
Sam centar grada je u mnogim dijelovima zatrpan smećem, ali šta nas tek čeka kada se odmaknemo od centra je još strašnije.
Mislim da je neophodno i veoma važno raditi na svijesti ljudi. Čini se kao da vječno pričamo o tome i ponavljamo iste stvari, ali očito nisu svi svjesni problema koji imamo i koji stvaramo svojim otpadom.

Mnogo vodim računa da ne kupujem kod megalomanskih brendova koji proizvode tone odjeće godišnje i osim što su ogromni zagađivači, imaju neetičnu politiku poslovanja i ponekad upitan dječiji rad u zemljama trećeg svijeta. Jednostavno ne želim biti dio tog lanca

Uzimajući sve u obzir, jeste li optimistični da će se u našoj zemlji podići svijest u smislu vođenja računa u kojim količinama koristimo plastiku, gdje je odlažemo…?

Jednokratna plastika ima kratak rok upotrebe, ponekad tek nekoliko sekundi od trenutka kada je upotrijebimo, do trenutka kada završi u smeću. Plastičnu vrećicu, pribor za jelo i slamke prosječno koristimo 12 minuta, a ostavljamo ih budućim generacijama i planeti narednih 400 do 1.000 godina. Čak pola ukupne proizvedene plastike je namijenjeno za jednokratnu upotrebu!  Često se reciklaža spominje kao rješenje, ali ja bih rekla da se time samo pokušavamo utješiti za svoje loše navike jer samo 9% plastike uopće može biti reciklirano. Najzdravije rješenje je u mijenjanju navika. Za to je potrebna promjena svijesti, ali i podrška vlasti i osvještavanje o problemu i na tom nivou. Baš kako ste naveli na primjeru Irske ili još bolje Kenije koja je već 2017. u potpunosti zabranila plastične vrećice.

Zanimljivo je da ste na projektu okupili ekipu ljudi koji kroz svoj lični primjer i rad pokazuje ekološku osvještenost. Kako ste ju birali?

Na projektu su osim mene radili dizajner Armin Ćosić, scenografkinja Ines Selimović, slogan je osmislio Haris Jusović, a model za kampanju je Marijana Kandić, autorica ekološke platforme BeeEcho.

Nisam slučajno odabrala baš njih. Oni su osobe koje svojim primjerom pokazuju svima nama kako živjeti zdravije, kako brinuti o planeti i mijenjati navike nabolje. Željela bih još naglasiti da je cijela ekipa insistirala na tome da ne kupujemo nijedan novi komad plastike, nego su vrijedno skupljali ”smeće” poslije radnog vremena na pijacama, zadržavali ono neophodno koje svi proizvedemo neizbježnom kupovinom artikala u marketima koji dolaze u plastičnim pakovanjima, itd.

Na koji način svojim ličnim primjerom doprinosite smanjenju upotrebe plastike u svakodnevnom životu?

Prvenstveno se trudim ne upotrebljavati jednokratnu plastiku (vrećice, slamke, jednokratnu plastičnu ambalažu…), odbijam uzeti vrećice u apotekama, pekarama… Onda kada mogu ponijeti nešto u rukama, nema potrebe da mi pakuju u dodatnu plastiku. Već godinama se trudim ne kupovati vodu i sokove u bočicama, već nosim svoju bocu i dopunjavam je, nerijetko čistim sa svojom kćerkom okolne parkove. Navikavam je da je sve to naše dvorište i da ne moramo čekati nekog drugog da to napravi za nas. Kad god je moguće, kupujem rinfuzno, donesem svoju ambalažu i kupujem na vagu, a ne u bespotrebnim vrećicama.

Mislim da sam najstrožija pri kupovini odjeće. Tu mnogo vodim računa da ne kupujem kod megalomanskih brendova koji proizvode tone odjeće godišnje i osim što su ogromni zagađivači, imaju neetičnu politiku poslovanja i ponekad upitan dječiji rad u zemljama trećeg svijeta. Jednostavno ne želim biti dio tog lanca. Umjesto toga radije biram kupovati kod manjih domaćih brendova, kupovati kvalitetnije komade koje mogu nositi godinama umjesto svake sezone novo.

Ne mogu reći da sam uvijek zadovoljna svim svojim odlukama, znam da svi možemo još bolje i još ”strožije”. Jednostavno se vratiti malo unazad i pokušati konzumirati manje, onako kako su naši roditelji to radili. Sada nam se čini komplikovano nositi svuda svoje zjelice, boce, cekere…Sjetite se da to nije ni postojalo ranije. Moguće je, uz malo truda i volje.

Dati ime bilo kojem proizvodu, projektu je najteže, kako je nastao naziv “Plastična operacija”?

Za taj dio je zaslužan jedan jedini Haris Jusović. Majstor igre riječima. Kada sam došla do tačke da mi je ostao još samo naziv, nazvala sam Harisa i njemu je trebalo tek nekoliko minuta da da pet odličnih ideja. Na kraju smo se svi složili s imenom Plastična operacija jer je autentično, vrlo vješto se igra i sa jednim drugim globalnim trendom plastičnih operacija koje nam nisu potrebne, a posvuda su. Sve u svemu, mislim da je Haris dao finalni oblik projektu.

 

ŠTA O PROJEKTU PLASTIČNA OPERACIJA KAŽU AIDINI SARADNICI

Ne možemo prestati biti potrošači, ali kako možemo postati odgovorniji?

ARMIN: Ljudi, u pokušaju da olakšaju vlastite živote, stalno pokušavaju da stave svoju okolinu i planetu pod kontrolu – bilo da se radi o nekontrolisanom upravljanu naftnim poljima, nekontrolisanom upravljanju vodom, nekontrolisanom upravljanju okolinom, umjesto da se ponašaju i da budu ono što jesu – dio prirode. Ljudi decenijama unazad nekontrolisano bacaju plastično oko sebe, i onda se začude promjenama koje se dešavaju u prirodi, nazvavši ih “klimatske promjene” sa posljedicama požara, zagađenja okeana, i ukupne promjene ekosistema.

Možemo postati odgovorniji tako što ćemo kontrolisati sebe i svoje ponašanje prema okolini i jedinom domu kojeg imamo – planetu Zemlju.

Kada su naučnici 1907. godine proizveli prvi plastični uzorak u materijalu, bio je kreiran kao “rješenje koje će održati dostupnost prirodnih resursa na Zemlji. No, da li su isti naučnici mogli biti svjesni posljedica masovne produkcije plastike i količina koje će biti proizvedene kroz čitavo jedno stoljeće?

Odbijam jednokratnu plastiku, pri čemu svakog dana u trgovini na kasi moram ponavljati kako izbjegavam plastične vrećice kada na kasu donesem punu plastičnu korpu nerazvrstanog voća sa barcode etikatama zalijepljenima na prstima jedne ruke, te iznova molim da se vrate papirni fišeci. Nastojim plastiku zamijeniti za metal, karton, ili staklo

Plastičnu produkciju ne možemo zaustaviti, jer plastika kao materijal ima svoje benefite u dizajnu dijelova za prevozna sredstva, u dizajnu namještaja, medicinskih pomagala i aparata, ali svakodnevnu upotrebu jednokratne (lako potrošne) plastike možemo smanjiti tako što ćemo: izbjegavati plastične slamke u objektima uslužnih djelatnosti (barovima, restoranima) i upućivati im recenzije da u svoj asortiman uvedu alternative (metalne ili papirne slamke); izbjegavati koristiti i kupovati plastične vrećice u trgovinama, već nositi vlastite cekere ili tekstilne vrećice i posude za spremanje voća, povrća ili delikatese, te i njima upućivati recenzije da u svoju ponudu vrate papirne fišeke za spremanje i pakovanje namirnica; ne kupovati lako potrošnu odjeću u trgovinama „brze mode“ jer nije problem jednu te istu kvalitetnu haljinu obući 15 puta zaredom na 15 proslava, ako je ona proizvedena u ekološkim uvjetima, te pritom nastojati kupovati domaće brendove koji u svojoj politici rada bilježe proizvodnju „custom-made“ odjeće kreirane od recikliranih ili ekološki proizvedenih materijala. Dakle, kontrolisati sebe. Na kraju, kao društvo raditi na kreiranju i donošenju Zakona o zabrani upotrebe plastičnih proizvoda za pakiranje namirnica u trgovinama i objektima tercijarnog privrednog sektora.

Moje svakodnevne navike u smanjenju upotrebe i ličnom „buntu“ prema jednokratnoj plastici se temelje na tome da; odbijam jednokratnu plastiku, pri čemu svakog dana u trgovini na kasi moram ponavljati kako izbjegavam plastične vrećice kada na kasu donesem punu plastičnu korpu nerazvrstanog voća sa barcode etikatama zalijepljenima na prstima jedne ruke, te iznova molim da se vrate papirni fišeci. Nastojim plastiku zamijeniti za metal, karton, ili staklo.

U profesionalnom smislu, kao dizajner, već dvije godine unazad aktivno skupljam plastični otpad od kojeg kreiram odjevne predmete kao medije koji kroz umjetnost i dizajn nastoje podići svijest o potrebi za očuvanjem okoline. Svi moji modni projekti su bazirani na reciklaži otpada (plastike ili tekstila) čime doprinosim smanjenju proizvodnje novog plastičnog materijala kojeg ionako ima previše na ovoj planeti. Stoga je potrebno pronaći nove sisteme upravljanja postojećim plastičnim masama u svijetu, a ne proizvoditi nove plastične mase u budućnosti.

INES: Možemo postati svjesniji potrošači. Nastojim kupovati stvari koje imaju duži vijek trajanja, veći kvalitet i veću vrijednost i uvijek se zapitam da li me ovo čini sretnom i da li mi ovo istinski treba, a to znači ne potpadati pod marketinške trikove i trendove, vladati vlastitim emocijama i mislima. Mislim da je trik i u tome da zavolimo štednju i minimalizam – barem ja jesam.

Šta za vas znači projekt „Plastična operacija“?

ARMIN: Projekat “Plastična operacija” za mene je otkriće i od izuzetnog značaja, kako na profesionalnom, tako i na privatnom planu; prvo, jer predstavlja još jedan projekat u mojoj karijeri o podizanju ekološke svijesti kod javnosti, a drugo, jer sam zahvaljujući fotografkinji Aidi Redžepagić upoznao divne ljude, Marijanu i Ines, koje svojim zero-waste životnim navikama godinama daju primjer javnosti kako se pravilno i humano odnositi u ponašanju prema okolini i osjećaju za planetu. Sretan sam zbog toga što je cjelokupan tim koji je radio na produkciji kampanje usaglašen sa svakodnevnim životnim navikama u našem odbijanju ili smanjenju upotrebe jednokratne plastike. Najznačajniji momenat cjelokupnog projekta jeste upravo priča kampanje i priča o kampanji, jer ona jasno ukazuje na problem koji postoji, a ukoliko neki problem postoji, o problemu treba aktivno pričati i ukazivati na njega da bi se pristupilo njegovoj analizi i njegovom rješavanju. To je cilj svake kampanje koja podiže svijest o postojećem problemu. Mislim da je ova kampanja samo početak, klica za promjene koje se tek trebaju desiti.

INES: „Plastična operacija“ odraz je svih onih vrijednosti koje nastojim biti i komunicirati, kako privatno tako i poslovno. Plastična operacija je jedina koju svi trebamo, kolektivno.

Razgovarala: Amela Keserović Polić
Foto credit: Aida Redžepagić

 

 

NAPIŠI KOMENTAR

1 + eighteen =